Mila moja,
Nemaš pojma koliko mi nedostaješ.
I nije samo meni.
Beban isto plače za tobom, svaki dan od kad te nema. I crteže ti je nacrtao. I uokvirio tvoje ime obojenim crvenim srcima. Ne bi vjerovala da vidiš, majke mi. Znam da ti je uvijek ono kao slučajno stajao na rep, gnjavio te, nosao okolo ko bebu i maltretirao za sve pare. I sve si mu puštala, a tek kad ti totalno prekipi sklanjala se na najvišu policu u hodniku i gledala ga odozgo onako pobjednički ispod oka, tipa šta mi sad možeš. Ali volio je on tebe puno, vjeruj mi....
Znam da to znaš.
Pazi kad je napisao (i to pisanim slovima) da mu sad daju hiljadu drugih mačaka nijedna nikad neće biti ono što si mu u srcu bila i ostala ti.
Sjećam se kako ste se znali posvađat na podu od dnevne i nije se znalo čije su šapice a čije rukice u svoj toj frci a onda dok kažeš keks zaspete oboje zagrljeni pa vas moram u neka doba dizat i vraćat svakoga na svoje mjesto pažljivo ko bebe na rukama da se slučajno ne probudite...
Ne brini, sve sam mu obrisala suze i uvjeravala ga sa svime što znam i što ne znam da si ti sad u nekom jebeno dobrom mačijem raju, da ti je super i da si mnogo sretna.
Ja znam da ti realno sad gore nije nimalo loše ali...fališ ovdje bebo. Fališ da te čujem s druge strane vrata dok guram ključ u bravu, fališ da me dočekaš sva pospana svaki dan u pola 5 u hodniku jer si digla svoju uspavanu garfildovsku guzicu s kreveta još kad si čula da lift ide prema osmom, pa kad ja otvorim vrata da mi sva onako raščupana i topla skočiš u ruke i kreneš da predeš.
Mada, budimo realni, nikad nisi znala propisno da predeš ko sve normalne mačke i to tvoje je više ličilo na osrednje pokvareni traktor ali ja bih sad i ove iste sekunde pola svijeta i sve one kretenske frajere što si mi zbog njih brisala suze dala ko dva i dva, samo da taj tvoj pokvareni traktor još makar jednom čujem.
Da mi samo još jednom dođeš i skupiš mi se u krilu ko kad si bila beba, da trčiš sprintom od kupatila do dnevne sva sretna jer sam nam pustila Essie, da svuda hodaš za mnom ko pile za kokom i da mi samo još jednom zaspeš i probudiš se tu pored jastuka. Eto samo još jednom, makar da se pozdravimo nas dvije i da te poljubim i pustim pa ti idi ako je već tako moralo da bude.
Znaš, sve tvoje još stoji ovdje kao što je nekad bilo. Još uvijek pazim da ti ne isprskam pijesak dok se tuširam i još te vidim kako si se smjestila na peškiru koji sam ostavila na veš mašini. Da sam samo znala koliko malo vremena imamo, nikada te ne bi tjerala s njega. I nikada ne bih galamila na tebe kad napraviš neku pizdariju. Majke mi sve bih ti papirne ubruse pustila da ih rasparčaš na hiljadu komadića i otjeras u vražiju strinu pa da ih poslje pola dana kupim okolo. I ne bih bila ljuta na tebe ko što sam bila onda kad si mi drugi dan razrovila i potpuno devastirala Pedra, kaktus na podlozi od šarenog pijeska koji sam iz protesta kupila sebi za osmi mart. Ni onda kad si mi maznula šunku iz sendviča pa sakrila ispod šape onu mrvicu koju nisi stigla da pojedeš dok se ja nisam pojavila na vratima, samo si tu šapu malo čudno postavila u odnosu na ostatak tijela pa sam te odma skontala, džaba ti je bio onaj nevini "šta je bilo, nešto si nervozna?" pogled.
Hvala ti. To je najmanje što mogu da ti kažem. Hvala ti za svaku obrisanu suzu, za svaku proživljenu emociju, za sve radosti i tuge koje smo nas dvije prošle onako junački, punog srca i uvijek zajedno.
Hvala ti što si se o svakom onom mačetu koje smo pokupili s ceste i kasnije udomili ponašala ko da je tvoje vlastito. Što si ih pazila, grijala, grlila, spavala s njima, puštala ih da prvi jedu dok si ti gladna čekala iza i gurala im guze njuškicom kad nisu mogli da uđu u kutiju s pijeskom jer su bili premaleni da se popnu.
Hvala ti što si me naučila koliko su riječi zapravo nebitne, kako se istinska ljubav dokazuje onime što uradiš a ne onim što kažeš i da nije važno koliko imaš u džepu već koliko imaš u srcu.
Hvala ti što si bila moja prijateljica, moja beba, moje pile, moj najprirodniji apaurin, moj mali šareni cirkus, dio moje porodice i pola cijelog mog svijeta.
Kažu da će tuga proći, kažu da će proći i praznina. Ne znam, nadam se da hoće. Ali ono što sigurno znam je da u mom srcu ti nikada nećeš prestati da živiš. Ponosna sam što sam imala priliku da osjetim tu posebnu vrstu ljubavi koju si mi dala i što sam jednom takvom biću poput tebe mogla makar i za nekoliko godina da produžim život.
Žao mi je što nam više negdje gore nije bilo pisano.
Volim te ljubice. I voljeću te zauvijek.